Ratne kronike: Noć neplaniranog buđenja (epizoda 1)

 

Ratne kronike hrvatskog branitelja : Noć neplaniranog buđenja

U jesen 1990. godine, sa šesnaest godina, moj je život bio razlomljena priča na sitne komadiće. Dom mi je bio kod bake i djeda, roditelja moje majke, u mirnom hrvatskom gradiću u Slavoniji. Ta priča nije bila moj izbor, već nužnost, proizašla iz borbi moje majke i očuha s alkoholom pa sam se sklonio u sigurnije okruženje. Povremeno sam ih posjećivao, pokušavajući izvući ono najbolje iz  njih. Živjeli su svega dvadesetak kilometara dalje, u selu koje je bilo kipući lonac napetosti, smješteno nedaleko od srpskih sela duboko u planini Papuk. Zrak je tamo bio gust od neizrečenog straha, preteče brutalnog rata koji još nije službeno počeo, ali čija se sjena već nadvila nad svima nama.

Pobunjeni Srbi, sustavno naoružavani od strane Jugoslavenske Narodne Armije, bili su stalna prijetnja. Lokalni Hrvati, naoružani samo lovačkim puškama, naizmjence su noću patrolirali svojim selom, čuvajući se od napada koji se činio neizbježnim. Moj očuh je bio jedan od njih. On je tada bio drugačiji čovjek- trijezan i odlučan. Tijekom jednog od tih napetih večeri, izrazio sam svoju naivnu želju da budem u noćnoj patroli,  glumeći neustrašivog ratnika. Cijeli život sam gutao stripove o superherojima, sanjajući kako stojim visoko, s plaštom koji vijori, protiv sila zla. Moj djed, vojnik i lovac, naučio me koristiti pušku od malih nogu, a čak sam provodio vrijeme i s pravim vojnicima koje je moj djed obučavao kao tadašnji visoki oficir JNA, a sada u mirovini.

Moj očuh nije oklijevao te s  ponosom u očima, predao mi lovačku pušku . Bilo mu je drago što sam odlučio ići u patrolu, iako je kršio pravilo, vodeći maloljetnog tinejdžera napucanog pričama o strip junacima. Ujedno, dovodio me u opasnost. No, to su bila drugačija vremena gdje smo se i mi maloljetni trebali znati obraniti. Nitko nije mogao predvidjeti razvoj situacije,  pa je bilo logično da se i nama klincima da puška u ruke u svrhu obrane.

Hladni metal lovačke puške u mojoj ruci bio je poput električnog šoka, nalet nečeg moćnog i iznenađujuće dobrog. Ovo nije bila igračka. Ovo je bilo stvarno. U tom trenutku, dio mene, onaj dio koji je još uvijek vjerovao u crno-bijeli moral strip junaka, osjetio je uzbudljiv osjećaj svrhe. Ovo je bila moja prilika da budem taj heroj, da stojim na straži, da štitim. Bio je to snažan, gotovo opojan osjećaj za dječaka koji je takvu moć samo zamišljao.

 Ta je noć bila pokrov, zagušujuća deka crnine. Nikada nisam poznavao tamniju, dublju prazninu, niti tišinu tako bolesnu, tako apsolutnu. Činilo se kao da se sam duh smrti nadvio tik iznad naših glava, dišući nam za vratom. Moje su se oči naprezale, pokušavajući probiti tintu, ali nije bilo ničega, samo nejasni, pomični oblici ljudi pored mene u patroli. Nitko nije govorio. Jedini zvukovi bili su blago krckanje naših čizama po blatnjavom putu i mahnito lupanje mog vlastitog srca. Bio je to bubnjarski ritam protiv tišine. Kretali smo se tihim koracima, ne glavnom cestom, već uz nevidljivi rub ulice, s jednog kraja sela na drugi.

---

Napetost je bila kao živo, nevidljivo čudovište koje je nekom  oprugom  stezala moja prsa sa svakim tihim korakom. Moj um, mlad i neiskusan, ali potaknut strahom od neviđenog, jurio je prostranstvima fantazije. Sa svakim šuškanjem lišća, sa svakom zamišljenom sjenom, moje dječje herojske fantazije su se pretvarale u mračne, zastrašujuće scenarije napada. Neprijatelj, neviđen, nečujan, postao je groteskni spoj noćnih mora – slinavi vukodlak, monstruozna sjena, nešto rođeno iz najdubljih, najtamnijih kutova moje mašte. Umirao sam i bivao ranjavan bezbroj puta u glavi. Bol od izmišljenih metaka palila je moje meso, a strah me ledio do kosti. I jednako često prolazila mi glavom druga verzija fantazije. Mi branitelji, precizni i nemilosrdni, obarali smo te  neprijatelje poput laganih čunjeva. Moj prst trzajući na okidaču lovačke puške, ciljao je  precizno u neprijatelja, pogađajući ga ravno u srce. Više od osam sati proveo sam u blagoj agoniji, čekajući jutro. Svaka minuta, protezala se u vječnost. Bez sumnje, bila je to najduža, ako ne i najstrašnija noć u mom životu.

U toj noćnoj tišini, pod nebom bez zvijezda, vidio sam svog očuha ne kao čovjeka koji se borio sa svojim demonima, već kao nekoga hrabrog, odlučnog, spremnog žrtvovati sve za Hrvatsku. Bila je u njemu te noći tiha snaga koja je duboko odjeknula. Bilo je to nešto Božje. Opraštao sam mu, pomalo otpuštajući traumu koju mi je prouzročio s alkoholizmom.  On je bio hrabar, ja pak, nisam. Bio sam naivni dječak, blago prestrašen, koji je još uvijek tražio avanturu, potpuno slijep za sumorne, nepovratne posljedice koje je rat donosio. Kad je prvi nagovještaj zore napokon probio tamu, obojavši svijet u iscrpljujuće nijanse sive, osjetio sam preplavljujući val olakšanja, fizičku lakoću, što se ništa nije dogodilo. Ništa osim te duboke, psihički teško podnošljive tišine. 

---

Te noći, nešto u meni se postavilo na svoje mjesto s brutalnom konačnošću. Držeći tu pušku, uperenu u neprobojnu tamu, shvatio sam: bio sam spreman ubiti. Ali nisam bio spreman umrijeti. U tom trenutku, ne shvaćajući to u potpunosti, dječak koji je sanjao o plaštevima se transformirao. Postao sam nagovještaj budućeg ratnika, čovjek iskovan ne u slavnim bitkama stripova, već u kalupu stvarnog straha i spremnosti. 

Samo godinu dana kasnije, s osamnaest godina, stajat ću na prvoj crti obrane. Ta duga noć, ispunjena neizrečenim strahom i ledenom tišinom iščekivanja, postavila je kurs za ostatak mog života.