Ratne kronike: Lažna zastava prijateljstva (epizoda 3.)

 

Ratne kronike: Lažna zastava prijateljstva

Ulica je bila moj svijet, tiha, suncem okupana slijepa ulica koja je disala laganim, neprekinutim ritmom djetinjstva. Otkad znam za sebe, moji najbolji prijatelji bili su ona dva dječaka koja su živjela samo nekoliko kuća dalje. Bili smo trio, sveto trojstvo oguljenih koljena i podijeljenih tajni. Kako smo rasli, rasla je i ulica. Nove su kuće nicale kao gljive poslije kiše, a s njima su dolazili novi klinci, šireći naš mali krug u bučnu, nerazdvojnu družinu od dvadesetak tinejdžera. Naš je svijet bio jednostavan, građen na uzajamnom poštovanju i bezgraničnoj radosti mladosti. Bio je to prešutni pakt, sveti sporazum koji je nadilazio sve razlike koje su naši roditelji možda imali.

Tada je došla nova obitelj. Bili su drugačiji, a opet ne. Doselili su se iz okolice Obrovca, kraja pretežno naseljenog Srbima, ali nisu nosili nikakve oznake svoje vjere ili nacionalnosti. Četiri sina, neki nešto mlađi, neki malo stariji, savršeno su se uklopili u našu grupu. Jedan je bio malo stariji i ubrzo se odvojio, ali ostala trojica postali su konstante, vjerni prijatelji s tihom, pristojnom milošću. Mi smo ih jednostavno vidjeli kao jedne od nas, kao Hrvate, što je bila prirodna pretpostavka u našem malom, homogenom svijetu. Nismo znali da su oni Srbi; oni nisu znali da smo mi Hrvati. Naši su roditelji bili ti s poviješću, oni koji su svjedočili staroj Jugoslaviji, naciji ljudi koja zapravo nije postojala.

Taj krhki mir razbio se u brutalnoj 1990. godini. Dok smo mi spavali, sanjajući o jutarnjim pustolovinama, svijet izvan naših spavaćih soba zauvijek se promijenio. Vijesti na televiziji, koje su naši roditelji gledali namrštenih obrva, govorile su o rastućem valu nemira. Pobunjeni Srbi u Hrvatskoj, potpomognuti velikosrpskom politikom iz Beograda, počeli su se naoružavati oružjem iz Jugoslavenske narodne armije. Hrvatska je željela neovisnost, ali Srbija, pohlepna za našom obalom i resursima, nije to dopuštala. Činilo se to kao priča iz daleke zemlje, sukob koji nas nikako ne može dotaknuti.

Bili smo tinejdžeri, više zabrinuti za školu, glazbu i djevojke nego za politiku. Linije koje su crtali na kartama bile su nam besmislene; znali smo samo za nevidljive linije prijateljstva koje su nas vezale. A onda, jednog vikenda, izašli smo u grad u disko. Manja grupa, uglavnom ekipa iz moje škole, opkolila je moje srpske prijatelje. Vidio sam zlobni sjaj u njihovim očima, stisnute šake i čuo šaputanje prijetnji. Htjeli su istući moje prijatelje. 

Tada se to dogodilo. Užasan, mučan trenutak buđenja. Istupio sam, stavljajući se između svoje dvije grupe prijatelja. Srce mi je tuklo o rebra, mahniti ritam zbunjenosti i prkosa. Zašto su to radili? Što se promijenilo u samo nekoliko dana? U tom trenutku, morao sam birati. Morao sam. Bio je to jedini izbor koji sam mogao donijeti. Tada to nisam shvatio, ali u tom trenutku, smjer mog života se iskrivio, zauvijek promijenjen jednim činom odanosti. Rekao sam im da se zaustave. Ono što radite je krivo. Neprijatelj je na nekom drugom mjestu. I to je, srećom, bilo sve. Bila je to samo jedna jednostavna rečenica koja je obavila posao. Nisam se postavljao kao heroj niti sam se osjećao hrabro, ali bio sam čvrsto odlučan u namjeri da spriječim bilo kakav sukob. Imali su oni  dobru startnu poziciju domoljublja ali krivu interpretaciju. Radilo se o manjoj grupi istomišljenika,  usijane glave, željne dokazivanja. Nije to bio način razmišljanja kolektiva i druge djece. Bio je to izoliran slučaj.

Laž se ukorijenila u plodnom tlu neznanja i predrasuda. Moj djed je bio umirovljeni časnik Jugoslavenske armije, povijest koja je, za zatrovane umove mojih vršnjaka, značila samo jedno: i ja sam Srbin. Zašto bih ih inače branio? Glasina se širila poput požara, pretvarajući istinu u grotesknu karikaturu. Dječak koji je sjedio pored mene u razredu, onaj koji je živio i disao u mom malom svijetu, sada me vidio kao neprijatelja. Nazvali su mi djeda "četnikom", uvredom iz rata koji je završio prije nego što smo se mi rodili.

Moj najbolji prijatelj iz ulice, dječak koji me poznavao bolje od mene samoga, povukao me na stranu. Lice mu je bilo maska zabrinutosti, a oči su mu molile. "Smiri se," preklinjao je. "Samo na kratko, dok se situacija ne smiri. Nemoj se toliko družiti s njima." Njegove riječi bile su melem, rođen iz zaštitničkog instinkta, ali ja ga nisam mogao razumjeti. Nisam mogao vidjeti svijet kroz njegove leće opreznog pragmatizma. Prijateljstvo je prijateljstvo; nije nešto o čemu se pregovara ili što se skriva u vrijeme straha.

Šaputanja su postajala sve glasnija, a ja sam osjećao kako se zidovi mog malog svijeta zatvaraju. Bio sam uhvaćen između dvije vatre: one potpaljene lažima mojih vršnjaka i one koja je gorjela u meni, vatrenog osjećaja za pravdu. Jedne večeri, na zabavi kod prijatelja, prišao mi je školski kolega. Bio je pijan, lice mu je bilo zajapureno od alkohola i bijesa. Bez upozorenja, ošamario me, snažan, pekući udarac koji je odjeknuo u iznenadnoj tišini sobe. Bilo je to neisprovocirano, trenutak čiste, sirove izdaje. Upravo sam ga pozdravljao, smješeći se, potpuno nesvjestan otrova koji mu se uvukao u srce. Drugi su nas požurili razdvojiti, ali šteta je bila učinjena. Moj obraz pekao me više od samog udarca; pekao me ubod izgubljenog prijateljstva, ubod u laž u koju se povjerovalo.

Ono što nisu znali je da sam ja Hrvat, dječak koji je jedva čekao da napuni osamnaest i pridruži se Hrvatskoj vojsci. Moj je patriotizam bio tiha stvar, naslijeđe od oca, čistog Ličanina iz Perušića, i djeda, Radićevca koji se nikad nije pridružio partizanima. Moj prvi djed, onaj kojeg su koristili protiv mene, s gnušanjem je dignuo ruke od Jugoslavenske armije kad je pala pod utjecaj Srbije i zakleo se na vjernost ujedinjenoj Hrvatskoj. Ali bilo je prekasno. Tračevi, laži, čisto neznanje mladosti, sve je to urotilo protiv mene. Stvorili su priču i natjerali me da glumim ulogu koju nikad nisam tražio.

Bio sam ljut, ali nisam se bojao. Nepravda svega toga učvrstila je moju odlučnost. Samo me natjeralo da im dokažem da su u krivu, da im pokažem tko sam zapravo. Ta lažna priča, taj šamar, taj tihi, brutalni trenutak izdaje – to me nije oslabilo. To me ojačalo. Učvrstilo je moju odluku da postanem hrvatski vojnik i borim se za pravednu stvar. Bio je to bijes rođen ne iz mržnje, već iz žarke želje da se učini ono što je ispravno.

Ubrzo nakon toga, srpska obitelj, poslala je  svoju djecu daleko, neke u Njemačku, druge u Švedsku. Nikada se nisu vratili, odsječeni od doma kojem nikada nisu naudili. Slušao sam i  priče iz Srbije, gdje se tamo Hrvatima događale još  gore stvari. Sve je to bilo potpuno novo za nas mlade, a potpuno izvjesno za naše stare. A moji roditelji, kao i ja, ostali su, uhvaćeni u oku nadolazeće oluje. Kako sam odrastao, gledao sam kako moji vršnjaci, oni koji su mi nanijeli nepravdu, nestaju. Kada je rat došao na naš prag, kada je naš grad bio pod opsadom, dječaci koji su tako ponosno izjavljivali svoju mržnju prema meni i mojim prijateljima iz ulice, nigdje ih nije bilo. Skrivali su se iza isprike svojih roditelja, njihova hrabrost bila je samo fasada za jednonoćnu predstavu.

Ja sam se, s druge strane, prijavio s osamnaest godina. Bio sam jedan od rijetkih iz svoje generacije koji se prijavio, koji je obukao uniformu i borio se za zemlju koja me, na neki mali način, iznevjerila. Ta nepravda, taj šamar, taj tihi, brutalni trenutak izdaje, još uvijek se zadržava u meni. Oprostio sam im, kao što bi kršćanin trebao. Ali ožiljci tog vremena ostaju, stalan podsjetnik na to kako se brzo prijateljstvo može pretvoriti u mržnju i kako se lako može podići lažna zastava da se opravda strašno djelo.