Ratne kronike: Avantura Fićom (epizoda 2.)

Ratne kronike:  Noć na rubu- Avantura Fićom

Zrak, inače svjež i bistar s obećanjem proljeća, te je hladne večeri u petak 1991. godine bio težak, gust od neizrečenih strahova. Pedesetak kilometara istočnije, u ravnicama Slavonije, rat protiv Srba već je bio surova stvarnost, daleka grmljavina koja se prolamala kroz naš, naizgled užurban grad. Naša mirna zajednica od trinaest tisuća stanovnika natekla je na gotovo pedeset, prepuna izbjeglica, uglavnom mladih, koji su utočište i sigurnost tražili unutar njezinih zidina. Pa ipak, dok su diskači pulsirali i kafići brujali gotovo očajničkom veselošću, samo stotinjak metara od živahnog srca grada, sjene su se dugačke i hladne protezale gradskim parkom, gdje su stražu držali hrvatski branitelji, Zenge—preteče prave hrvatske vojske. Bili su civili, mnogi odjeveni u improvizirane uniforme, naoružani kaotičnim asortimanom kalašnjikova, starih lovačkih pušaka i raznih pištolja, lica izbrazdanih jezivim pitanjem: hoće li pravi rat doći i po nas?

Sa  tek napunjenih sedamnaest godina, moja vlastita bitka bila je mikrokozmos vanjskog kaosa. Pubertet mi je uvio utrobu u čvor prkosa, sirov, neukroćen duh koji se bunio protiv tihog života s mojim ostarjelim djedom. Bio je strog čovjek, bivši časnik Jugoslavenske vojske, sposoban za zastrašujući gnjev, ali moja nemirna duša i žudnja za adrenalinom uvijek su me gurale do ruba. Živio sam u praznini roditeljskog zanemarivanja. Ta je praznina bila stalna, izjedajuća bol, zbog koje sam se osjećao vječito zaostalim za svojim vršnjacima koji su imali jednostavan luksuz sigurnosti, ljubavi i brige. Djed je pružao krov nad glavom, ništa više. Moji bijegovi, ti opasni, impulzivni postupci, nisu bili samo pobuna; bili su očajnička potraga za pažnjom. Žudnja za naletom euforije da utiša stalno zujanje anksioznosti i osjećaj da sam nevidljiv.

Moj najbolji prijatelj, srodna duša u našoj mladenačkoj naivnosti, bio mi je sudionik u ovim noćnim potragama. Bili smo dva dječaka koja se smiju u lice nepoznatom, slijepi za istinsku opasnost koja se skrivala tik iza ulične rasvjete. Te noći, naša je meta bio djedov prašnjavi, uspavani Zastava 750, stari "fićo" kojeg je bio prestar voziti. Bio je neregistriran, a ja bez vozačke dozvole, savršen koktel zabranjenog uzbuđenja. Duboko u noć, dok je djed čvrsto spavao, prijatelj i ja tiho smo gurali mali automobil iz garaže na ulicu. Njegovi kotači šaptali su po asfaltu. Brz izlet na benzinsku postaju, taman toliko goriva da odgovara mojim ambicijama, i krenuli smo. Moja uobičajena ruta grlila je tihe rubove grada, gdje sam zamišljao da policije nema. Nisam tada znao da su te iste ceste vrvjele tihim čuvarima grada—ZNG-om i policijom, budnom prisutnošću protiv prikradajućeg neprijatelja.

Ideja koja je pokrenula ovu posebnu avanturu bila je hrabrija: gradski park. Hvalio se dugom, neasfaltiranom sporednom cestom, trakom šljunka i prašine koja se protezala nekoliko kilometara, završavajući na izlazu iz grada. Nikad se nisam usudio istražiti je autom, a netaknuti put zvao je moj bezobzirni duh. Izazov koji treba osvojiti i, možda, impresionirati. Pozvao sam druge prijatelje da se nađemo dublje u parku, blizu centra, zamišljajući njihovo strahopoštovanje dok ih ja vozim u "fići." Nitko od njih, tek nešto stariji od mene, nikada nisu ni dotaknuo volan. Ja, prekršitelj zakona, bio sam njihova jedina veza s ovom nedopuštenom slobodom.

S osmijehom, ušli smo u park pored vrtića, a fićo  je dizao oblak fine prašine. Dok smo prolazili pored stare, zaboravljene kuće, iz sjene je izletjela figura, mahajući panično, vičući da stanemo. "Ma, neki pijanac," pomislio sam. Noga mi je jače pritiskala papučicu gasa, adrenalin je divljao, jureći za tom slatkom euforijom. Auto je divlje plesao po rastresitom šljunku, kotači su izbacivali kamenčiće, ljuljajući se nesigurno. Jurili smo, opasno blizu prevrtanja. Smijeh je izbijao iz obojice, sirov i glasan, očajnički zvuk protiv rastuće napetosti.

Pet minuta ove uzbudljive, lude vožnje. Naši kratki snopovi svjetala probijali su se kroz prigušeni mrak. Doveli su nas naglo do zaustavljanja. Ispred nas, blokirajući cijelu cestu, ležala je monstruozna barikada. Ogromna, posječena stabla ležala su nasumično, ojačana s, činilo se, stotinu platnenih vreća pretrpanih pijeskom i zemljom. Iznad njih, kamuflirana krila šatora prostirala su se poput divovskih, tihih šišmiševih krila. Između praznina, virila je debela, metalna cijev, zlokobna i crna. Naglo sam zakočio. Fićo, lagan i buntovan, proklizao je desetke metara, visokim, prodornim škripom parajući noć. Zatim se oko nas, spustio  veliki oblak prašine. Moj prijatelj i ja razmijenili smo mahnit, prestrašen pogled. Ista nam je misao, hladna i oštra, sinula: "Neprijateljska barikada." Strah, iznenadan i potpun, stisnuo mi je grlo, gušeći me. Zagledali smo se u tu cijev, čudovište od metala koje je moglo probiti oklop tenka ili srušiti avion s neba. Ali ljudi nije bilo. Ni žive duše.

Fićo je zakašljao i ugasio se. Tišina je bila zastrašujuća od prethodne buke. Moj um, u divljoj utrci, vrištao je za bijegom. Naglo sam okrenuo volan, skrećući s ceste  dok su gume tonule u meku, mokru travu. Auto se zatresao, vijugajući nekontrolirano. Bila je to zbunjena zvijer na skliskom tlu. Nisam se mogao odlučiti u kojem smjeru krenuti, dok su mi ruke bile vlažne na volanu.

Tada je svijet eksplodirao oko nas. Pucnjava! Oštri, zaglušujući rafali koji su parali noć. Metci su fijukali, udarajući o zemlju ispred automobila, režući zrak pored nas. Instinkt je preuzeo. Ponovno sam naglo zakočio, i prije nego što se automobil potpuno zaustavio, prijatelj i ja smo se bacili van, udarajući o mokru travu. Fićo se zaustavio, vrata su mu bila širom otvorena. Bio je to nijemi svjedok našeg užasa.

Skakali smo na noge, spremni za bijeg, ali ruke, grube i snažne, izronile su iz tame. Netko mi je zgrabio lice, brutalan šamar je odjeknuo tišinom, bacivši me na tlo. Mog je prijatelja zadesila ista sudbina.

"Reci mi tko si ili ću te ubiti!" lajao je nepoznati glas, grlen i ispunjen prijetnjom. Hladna, metalna cijev pritisnula mi je lice, tik ispod nosa. Druge su mi ruke zgrabile rame, okrećući me na trbuh, gurajući mi lice u vlažnu zemlju. Teško tijelo pritisnulo me, koljeno mi se zabilo u leđa, prikovavši me. Cijev puške, sada užasavajuće hladna, naslonila mi se na uho.

"Tko si?" zahtijevao je drugi glas.

"Ja sam Srećko," promucao sam, drhtavim glasom, kušajući zemlju. "Uzeo sam djedov auto u vožnju. Živim pored nogometnog igrališta, kao i moj prijatelj. Nismo mislili ništa loše. Samo smo se vozili."

"Jesi li ti lud, dečko? Mogli smo te ubiti! Mislili smo da su to pobunjeni Srbi koji jurišaju na naš položaj!"

"I ja sam mislio da ste pak vi pobunjeni Srbi koji će nas upucati! 

Tada je poznati glas, oštar od iznenađenja, prerezao napetost. "Srećko, jesi li to ti?"

Bio je to Miro. Moj susjed. Miroslav. Miro kojeg sam znao mučiti glupim rimama: "Rus, kupus, trolejbus." Moj ga je djed, iz nekog razloga, uvijek šaljivo zvao "Rus." Miro je bio četiri godine stariji od mene. Te 1990., kad su počeli prvi šapati nemira između Hrvatske i Srbije, već se prijavio u vojnu policiju. Do 1991. bio je obučen, zastrašujuća figura. Vidio sam ga u njegovoj besprijekornoj uniformi, i to je učvrstilo u meni želju koja je bujala: I ja želim biti vojnik. Izgledao je veličanstveno, odlučno, opasno. Želio sam tu moć. A evo me sada, lica zakopanog u zemlju, cijevi puške uz uho, i vojnika na sebi koji mi ne dopušta da se pomaknem.

"Maknite se, dečki. To je moj Srele." Bio je to moj nadimak. Miro me podigao sa zemlje kao da ne težim ništa. Ispljunuo sam komadić trave, glas mi je bio jedva šapat, "Hvala ti, Miro. Spasio si nas."

"A ovo je moj drugi susjed, Nenad," nastavio je Miro, obraćajući se nevidljivim figurama oko nas. "Oni su samo tinejdžeri, željni avanture, bezazleni." Tek tada sam ih potpuno registrirao: dvadesetak muškaraca, svi naoružani, svi usmjeravaju svoje oružje na nas. Kako su im samo lica bila napeta. I oni su bili zatečeni, shvatio sam, ali ne onim sirovim, iskonskim užasom koji mi je još uvijek strujao venama. I njima je to bila nova situacija.

Miro se popeo na vozačko sjedalo djedovog fiće, dok se drugi vojnik smjestio  na suvozačevo mjesto. Krenuli smo da ga slijedimo, ali Miro je odmahnuo glavom. "Ne, ne, dečki. Napravili ste problem, i sada, kao kaznu, ja ću voziti auto, a vi morate trčati pored njega sve do kuće. Držite se jednom rukom za krov auta dok trčite."

"Miro, pet je kilometara do kuće!" protestirao sam, užasnut.

"Znam," rekao je. Blagi mu se osmijeh pojavio na usnama dok je stisnuo gas. Fićo je puzao naprijed podrugljivih deset kilometara na sat. Otvorio je prozor, zapalio cigaretu, a suvozač do njega se zakikotao.

I tako, moj prijatelj i ja smo trčali. Pet mučnih kilometara, jedna ruka se držala za rub krova fiće, što je nemogući zadatak činilo još težim. Svaki korak bio je gorući protest iz naših pluća, noge su nam vrištale.

Dvadesetak metara od moje kuće, Miro je zaustavio auto, ugasio motor i bacio mi ključeve. "Sada, vrati auto onako kako si ga uzeo." Zastao je, pogled mu se malo stvrdnuo. "Neću ništa reći tvom djedu. Ova ti je kazna dovoljna." Vojnik sa suvozačevog sjedalu nagnuo se, zgrabivši svakoga od nas za uho, bolno ih uvijajući. "Tako ste nam pokvarili mirnu noć, glupi klinci." I laganim udarcem u guzicu poslao nas je dalje.

 

Moj prijatelj i ja gurnuli smo fiću u garažu. Njegov umorni motor napokon je utihnuo. Bez riječi, bez pozdrava, svaki od nas skrenuo je u tihu, zvjezdanu noć. Uvukao sam se u krevet, potpuno odjeven i prljav. Hladan znoj me oblio dok se veličina onoga što se upravo dogodilo napokon smjestila u meni. Strah je bio živo biće, ključajući mi u želucu, tamni pandan ranijoj euforiji. Ali nakon petnaest minuta ove jezive nelagode, novi val te poznate ekstaze preplavio me. Bila je to čudna, izopačena radost. Zaspao sam, s pobjedničkim šaptom na usnama: "Kakva avantura, yes!""