Ratne kronike: Dječak na pruzi za pakao (epizoda 7.)

 

Ratne kronike: Dječak na pruzi za pakao

Ova noć mirisala je na kišu i hrđu, a jedini zvuk bio je škripanje šljunka pod mojim čizmama dok sam koračao dvostrukim, čeličnim šinama koje su sjekle mrak. Tračnice, zaboravljeni ožiljak na zemlji, bile su mi poznata staza, svakodnevna željeznička linija kojom je nekada dvaput dnevno prometovao uspavani mali "šinobus" između Osijeka i Požege. Ali večeras, one su bile most prema nekom drugom svijetu—svijetu odraslih ljudi, oružja i grmljavine razaranja.

Imao sam samo sedamnaest godina tog rujna 1991. godine. Moje ruke, ispražnjene od ljetnih poslova, sada su držale pušku—posuđeni, teški uteg koji je bio istovremeno stran i nekako moj. Pričvršćen za moj pojas, djedov pištolj činio se malenim i beznačajnim, poput dječje igračke u igri za odrasle. Srce mi je bubnjalo u grudima, kao mahniti udarac čiste, nepatvorene adrenalinske navale. Bio je to uzbudljiv, opojan osjećaj, onaj zbog kojeg se osjećaš nepobjedivim, koji te uvjerava da je opasnost samo glasina. Nisam bio hrabar. Bio sam naivan, pomalo glup, i žudio sam za avanturom koja bi me napokon učinila da se osjećam da pripadam nečemu. Da sam nešto više od klinca iz malog grada.

Rat nije bio neki daleki koncept o kojem sam čitao u knjizi. Bio je ovdje, u hladnom, mokrom zraku, u dalekim bljeskovima svjetlosti koji su parali tamu. Moji susjedi bili su u opasnosti. To je bilo sve što sam znao o patriotizmu. To je bilo sve što mi je trebalo znati. Ostalo—politika, povijest, razlozi—bili su samo pozadinska buka. Bio sam samo klinac, hodajući po pruzi, pokušavajući pronaći smisao u svijetu koji je poludio.

Šetnja se činila beskonačno dugom. Svaki korak bio je pitanje. Jesam li idiot što ovo radim? Jesam li kukavica što osjećam drhtaj u rukama? Jednog trenutka bio sam junak iz akcijskog filma, a sljedećeg trenutka prestrašeni dječak izgubljen u šumi. Mrak je bio utješan plašt, mekana deka koja je skrivala moj strah i moju pušku. Mali brijeg s moje desne strane bio je moj tihi zaštitnik, štit od nevidljivog neprijatelja. Ali znao sam što me čeka. Pruga je skretala, i svijet bi se otvorio—čistina koja je vodila do neprijateljske vojarne i brda Grbavica, utvrde od čelika i vatre koja je gledala ravno na naš mali grad.

Dok sam se približavao zavoju, tišina je razbijena. Rafali mitraljeza parali su zrak, zastrašujuće blizu. Bio sam sada ispod mosta, u dolini, u malom, zaštićenom prostoru. Svijet iznad mene bio je platno od svjetlosti i zvuka. Svjetleći meci parali su nebo, zastrašujući balet smrti. Granate su zavijale, eksplodirajući u šumi blizu groblja zaglušujućom tutnjavom. Činilo se da i sama zemlja zadržava dah. Ležao sam tamo na tračnicama, siguran na trenutak, i zurio u taj svjetlosni šou. Bio je to spektakl, ružna, ali prekrasna stvar koja me istovremeno uzbuđivala i užasavala.

Znao sam da ne mogu ostati tamo. Znatiželja, ona opasna, djetinjasta potreba da vidim što se nalazi s druge strane, grebala je po meni. Popeo sam se uz trnoviti brijeg, hrapavo tlo paralo mi je odjeću i kožu. Kad sam se pojavio na glavnoj cesti, buka me pogodila kao fizički udarac. Zvukovi nisu bili samo glasni; bili su živi, dišući entitet koji mi je tresao kosti i vibrirao u zubima. Bio je to napad na svako osjetilo, i na jedan zastrašujući trenutak, osjetio sam to. Zamrzavanje. Moje tijelo se željelo isključiti, sklupčati se u klupko i vrištati. Ali drugačija vrsta žice se prebacila u mojoj glavi. Isti onaj kaotični impuls koji me natjerao da se isuljam van iz kuće, ponovno je proradio. Nisam bio junak; bio sam samo previše poremećen da bih osjećao strah. Adrenalin, ta slatka, tamna droga, ponovno je prostrujala, i žudio sam za još te nerealne hrane.

Više nisam bio dječak na pruzi; bio sam glumac u predstavi. Pozornica je bila osvijetljena signalnim raketama i svjetlećim tragovima metaka. Pretrčao sam cestu i prislonio se uz kuću desno od mosta. Tada sam ih vidio—vojnike. Hrvatski vojnici, klečeći, lica im osvijetljena jezivim sjajem isapljujuće "zolje". Druga dvojica su pucala u noć prema vojarni dok su njihove puške  rigale vatru. Bio sam duh među njima, i nisu me primijetili sve dok nisam bio samo nekoliko metara dalje. Pored groblja, u parku uz kapelicu, nalazila se dobro naoružana hrvatska vojska. Pucali su prema vojarni JNA, ali ja sam otišao na tu desnu stranu jer tamo nisam vidio hrvatske vojnike. Bilo me strah da ne počinim veliku grešku ako se pridružim toj masi vojnika. Ipak, i ovdje sam naletio na četiti naša vojnika.

"Čiji si ti?" viknuo je jedan od njih, njegov glas napregnut od buke pušaka.

Moja laž je došla lako, kao uglađena stvar stvorena od straha i instinkta za samoodržanjem. "Ovdje sam zbog Đure. On me poslao!"

Drugi vojnik, susjed kojeg sam prepoznao po glasu, okrenuo se prema meni. "To je onaj mali gnjavator iz ulice dolje, znam ga!" viknuo je drugima. "Ajde, bježi, trči kući! Još i na teme moramo misliti!"

Prvi vojnik, iskusni, stariji čovjek s čvrstim očima, pokušao mi je oteti pušku. "Daj mi tu pušku, ubit ćeš nekoga od nas, mali idiote!"

Moj stisak se stegnuo. "Ne dam pušku. Djed će me ubiti!" vrisnuo sam natrag. Držao sam se za oružje, jedinu stvar zbog koje sam se osjećao da pripadam ovdje, i pobjegao. Trčao sam kao kukavica, kao klinac kakav jesam. Prvo niz ulicu prema vodotornju dok mi je srce lupalo mješavinom terora i prkosa. U daljini sam čuo glas vojnika, val zabrinutosti u njegovu tonu, "Pusti ga, zaje*** se. Otrčao je kući. Imamo pametnijeg posla nego loviti klinca."

A onda, bljesak crvenila. Hitna pomoć, tiha i mračna, projurila je pored mene. Jauk se prolomio s groblja. Netko je bio ranjen. Ili još gore. Film je odjednom prestao biti film. Bio je stvaran. Bio sam dijete s puškom igračkom, privlačeći pažnju na ljude koji su se borili za svoje živote. Uzbudljiv spektakl rata bi je samo tanki veo preko brutalne stvarnosti za koju nisam bio spreman.

Sakrio sam se u dvorištu, promatrao neprijateljsku vojarnu i vidio bljeskove topova i tenkova. Bunar, napola skriven između dviju kuća, privukao je moj pogled. Luda ideja mi je tada sinula, posljednji očajnički čin dječaka koji je odbijao biti samo promatrač. Popeo sam se na bunar i naciljao pušku prema dalekim bljeskovima. Opucao sam. Puška je snažno udarila u moje rame, šok boli i moći koji je učinio da mi srce zapjeva. Opucao sam još nekoliko metaka, zatim spustio pušku i izvadio pištolj. Bio je to igračka, mala stvar koja se trzala i skakala u mojoj ruci, ali ispraznio sam cijeli spremnik prema vojarni. Ti meci sigurno nisu stigli ni do prve zgrade vojarne, a kamoli do brda Grbavica. Od uzbuđenja i zbog toga što je pištolj snažno trzao, polako sam se povukao unatrag, potpuno zaboravljajući da postoji rub bunara. Pao sam ravno na leđa s visine od oko dva metra i pljusnuo na travu. Šokiran iznenadnim padom, još sam morao hvatati  zrak koji sam izbio iz pluća. Trebala mi je minuta ili dvije da se saberem i uhvatim dah. To je bio moj znak da je moja avantura završe

Podigao sam pušku s krova bunara, uzeo pištolj i, kašljući, nespretno potrčao s bolom u leđima i prsima. Trčao sam natrag niz brijeg do pruge i uz prugu do kuće, koja je bila udaljena oko 300 metara. Ostavio sam oružje u oružarnici, oprao se i vratio u sklonište, sav blijed, ali uzbuđen jer sam se "borio u ratu" i to svega  tridesetak minuta koje su djelovale kao tjedni. Djed je još uvijek spavao i nitko me nije vidio od ekipe u podrumu. Bio sam duh u vlastitom domu, blijed i drhtav, ali s tajnom urezanom u dušu. Imao sam iskustvo u ratu. Ili barem, igrao sam se u njemu. I u tih pola sata, kratkih i strašnih, stekao sam iskustvo koje će definirati ostatak mog života. Napravio sam pogrešku, budalastu, opasnu, i sjećanje na tu budalaštinu bio je slatki teret koji ću zauvijek nositi.