Ratne kronike: Borac u nastanku i Vukovarski odjek (epizoda 4.)

 

Ratne kronike: Borac u nastanku i Vukovarski odjek

Bila je 1991. godina. Svijet izvan našeg prozora, u Slavoniji, razdirao se na komade. Imao sam sedamnaest i pol godina, ali osjećao sam se kao dijete, izgubljeno u hodnicima zadnje godine srednje škole, kada je rat zagrmio s televizijskog ekrana, a nedugo zatim i u naše živote. Sjećam se toga s nevjerojatnom jasnoćom, gotovo kao da je udario samo mene: jezive, zrnate slike Vukovara, nekada ponosnog grada, koji je sustavno proždirao surovi neprijatelj. Svaka eksplozija, svaki stup dima na tom prijenosu uživo, bio je poput udarca u želudac, trganja samog tkiva naše domovine, ali i moga srca.

Pored mene, pogrbljen u svojoj izlizanoj fotelji, sjedio je moj djed. Imao je sedamdeset i dvije godine, s očima koje su vidjele previše povijesti, bio je umirovljeni, visoki oficir bivše jugoslavenske vojske. Apsurd mi još uvijek odzvanja u mislima: njegova vlastita vojska, ista institucija kojoj je služio s nepokolebljivom lojalnošću, sada se okrenula protiv njega, protiv nas. Osjećao sam sram zbog toga, ali on je sjedio i podučavao me taktikama i namjerama našeg neprijatelja, srpskih snaga odlučnih da Hrvatskoj uskrate njezinu neovisnost, gladnih naših bogatih resursa. Njegova tiha odlučnost za slobodnu Hrvatsku, osjećaj koji je dijelio svaki Hrvat kojeg sam poznavao, gorjela je jače nego ikad i zbog toga mi je bio sve. On je bio moj otac, moja majka i djed sve u jednom, i jedina konstanta u mom životu.

---

Čvor srama i frustracije stegnuo mi je prsa. „Zašto nitko ne ide?” promrmljao sam, riječi su bile jedva šapat, ali natovarene tinejdžerskim gnjevom. Ljutnja je bila usmjerena i prema ocu koji nikada nije bio tu za mene. Gdje je bio kada sam ga trebao, gdje je sada? Odlazak u rat bio je pokušaj da ga pronađem, neku alternativu sličnu ocem, zapovjednika vojske možda ? Ali isto tako da ispunim rupu u srcu koja je nastala zbog nedostatka roditeljske ljubavi i pažnje. Neki bijeg ili želja za dokazivanjem ili oboje ? Nitko od mojih bližih nije išao u rat: otac, moji ujaci – nitko od njih. Svi su bili prestari, prebolesni, tijela su im izdali vrijeme i bolesti koje su ih činile nesposobnima za bojište. A ja? Bio sam premlad, okrutna igra sudbine koja me vezala za školske knjige dok je moja zemlja krvarila. Osjećao sam se odbačeno i sam, kao da nikome ne pripadam.

Ali mladost, ubrzo sam naučio, bila je savitljiva stvar, pogotovo kada se kalila u vatrama nužnosti. Odrastao sam s hladnim metalom sačmarica i raznog vatrenog oružja u rukama, zahvaljujući djedu, časniku i strastvenom lovcu. Naše šume često su bile ispunjene odjekom pucnjeva, uzbuđenjem lova. Naravno, kao klincu, nošenje sačmarice bilo je strogo zabranjeno, ali moj djed je bio sila prirode, „gazda” čija mu je vojna prošlost davala nepisani imunitet, čak i od lokalne policije. Pravila su se savijala oko njega.

Ta naivna hrabrost, ta žudnja za svrhom, dosegla je svoj vrhunac jedne nezaboravne noći. Dvadesetak kilometara dalje, opasno blizu srpskih sela, moj očuh bio je u noćnoj patroli. Inzistirao sam da idem s njim. Pod okriljem tame, s težinom lovačke puške koja mi je bila poznata u ruci, doživio sam nešto duboko. Bilo je to pomiješano s osjećajem straha, ali i s osjećajem pripadnosti. Kao da se napokon pronalazim i imam svrhu. Nije to bila samo hladnoća noćnog zraka ili napetost potencijalne opasnosti; bila je to sirova, nepokolebljiva želja da budem hrvatski vojnik, da stojim na toj liniji, da branim naše domove. Bila je to jasnoća koja je odjeknula duboko u mojoj duši.

---

Već sljedećeg dana, u ponedjeljak ispunjen novom, gotovo maničnom energijom, zatekao sam se kako hodam pokraj Ministarstva obrane na putu do škole. Moj vojnički ruksak, koji mi je vjerno služio kao školska torba cijelu srednju školu, osjećao se manje kao spremnik za udžbenike, a više kao uniforma. Ušao sam unutra, srce mi je lupalo, spreman prijaviti se za rat.

Muškarci iza pulta, iskusni vojnici umornih očiju, razmijenili su zabavljene poglede. Nisu mogli sakriti osmijehe. Moje lice, koje je još uvijek odavalo mekoću petnaestogodišnjaka unatoč mojim osamnaest godina – obiteljska osobina, taj mladenački izgled – samo je pridonijelo njihovom humoru. Bio sam entuzijast dječjeg lica, možda, ali moj mozak, izoštren sportom i svakodnevnim nabijanjem šaka u plutenu vreću i kondicijom, posjedovao je stariju, iskusniju jasnoću. Bio sam hrabar, brz i posjedovao sam mrzovoljnu narav koja je hranila tvrdoglavu opsesiju superherojima iz stripova. Ako su se oni mogli boriti za pravdu, zašto ja ne bih mogao?

„Vrati se kada budeš punoljetan. Moraš završiti srednju školu, klinac”, rekao je jedan od njih, i dalje se smiješeći. „Onda deset mjeseci u redovnoj vojsci na osnovnoj obuci. Možda tek onda možeš razmišljati o fronti.”

Krv mi je proključala. Njihov humor, iako možda dobronamjeran, pekao me poput tisuću osa. Znao sam koliko mlad izgledam, koliko smiješno moj vojnički ruksak možda izgleda, ali njihovo omalovažavanje osjećao sam kao osobnu uvredu. „Imam još nekoliko mjeseci škole!” uzvratio sam, glas mi je drhtao od ogorčenja. „Još deset mjeseci obuke? Pola zemlje moglo bi biti ubijeno do tada! Ovo su posebna vremena; zahtijevaju posebne mjere! Ja sam unuk izvrsnog vojnika, nisam stranac oružju!”

Njihov se smijeh pojačao, odzvanjajući mi u ušima poput konačnog, ponižavajućeg odbijanja. Ispratili su me do vrata, tapšajući me po ramenu. „Vruća glava, nezreo,” smijali su se. „Ne znaš posljedice rata. Ali vrati se kada završiš sa školom. Uvest ćemo te u redovnu vojsku. Lijepo je vidjeti mladog čovjeka koji želi doprinijeti.”

Hodao sam prema školi, kipteći od ljutnje i poniženja. Nisu me htjeli. Ne tada. Ipak, čuo sam šaputanja s fronta, iz gradova pod opsadom: nitko tamo nije pitao za godine. Kad te nadmoćni neprijatelj okruži, a tvoj narod nema izbora, čak i maloljetnici uzimaju oružje. Bio sam odlučan. Pronaći ću put do fronte, rupu u njihovim zakonima, i znao sam, duboko u sebi, da ću uspjeti

---

Realno gledajući, možda je to bio apetit za avanturom, žestoka potreba da dokažem svoju vrijednost. Za razliku od druge djece, nisam imao sigurnost življenja s oba roditelja; njihov razvod i borbe ostavili su me složenim osjećajima, a ta rana je sada isplivala na površinu. Želio sam se dokazati, pokazati da sam zreliji od svojih vršnjaka. Nisam mogao tvrditi da sam domoljub, niti sam istinski razumio tu riječ. Moj djed, nepokolebljivi komunist, odgojio me bez vjere, bez ikakve usađene čežnje za neovisnom Hrvatskom. Okrenulo mu se u glavi tek kada je vidio što ta njegova nekadašnja vojska radi našem naordu, njegovim susjedima. Tada je postao ogorčen i posramljen ali s novom voljom da sada ne želi sa njima imati ništa zjedničko.

I tako su onda naglo došli televizijski užasi, beskrajni potoci izbjeglica koji su se slijevali u naš grad, lica im obilježena gubitkom i strahom. Nešto se pomaknulo unutar mene, duboka potreba za djelovanjem, jača od bilo kakve mladenačke nepromišljenosti. Pogledao sam svoj vojnički ruksak, koji je i dalje služio svojoj dvostrukoj svrsi kao školska torba. On je bio više od platna i patentnih zatvarača; bio je to simbol, svjetionik, obećanje. Šaptao je o budućnosti gdje pripadam na prvoj crti obrane, čak i ako se ustav, i ti nasmijani ljudi, ne slažu. Moji „normalni“ roditelji, da nisu bili zaokupljeni vlastitim borbama, sigurno bi mi zabranili takvu „glupost“, gurajući me prema fakultetu, daleko od ratne zone, možda čak i izvan Hrvatske. Ali oni nisu bili normalni, pa stoga niti ja nisam bio normalan. Trauma rađa drugu, sekundarnu traumu, i sve  se množi. Pohlepni demon leži unutar traume, halapljivo grabi, koristeći se ljudskim slabostima. Nikada mu dosta ljudske patnje jer to mu je glavna hrana, a ja sam bio tako fini  zalogaj, poslastica za kraj dana.

Je da, izgledao sam kao dijete, ali moj duh već je navlačio svoj oklop. Ta školska torba postat će moj vojnički ruksak. Bio je to znak, moj vodič za budućnost. Odlazak u rat je bio bijeg od stvarnosti, ali isto tako pomiješan sa željom da branim svoj dom i domovinu. Samo sam morao biti strpljiv, još malo.