Ratne kronike: Adrenalin i pepeo (epizoda 5.)

 

Ratne kronike: Adrenalin i pepeo

Sam je zrak titrao napetom, električnom tenzijom. Rat, riječ nekada ograničena na povijesne knjige i zrnate crno-bijele snimke, sada je bila stvarna, neizbježna realnost. Više nije bila teorijska prijetnja. Bila je to brutalna, neosporna činjenica koja se teško taložila u plućima i stezala svaki živac. Vrijeme za diplomatsku uljudnost, za razgovor "s rukavicama" s nadirućom vojskom JNA i paravojnim snagama, nestalo je. Sada je postojao samo jedan jasan put. Morali smo zauzeti vojarne. Morali smo osigurati skladište oružja. Pasivna obrana bila je luksuz koji si više nismo mogli priuštiti. Previše nas je koštala, mjereno razbijenim prozorima i rastućim strahom.

Strateška važnost ove ofenzive bila je prvorazredna. Nakon ranijeg trijumfa osvajanja vojnih objekata JNA na području Slatine 16. rujna 1991. godine, započele su opsežne i pedantne pripreme. Cilj je bio blokirati impozantnu vojarnu "Jovan Ivo Marinković" u Našicama. To nije bio iznenadan impuls. Bio je to vrhunac mjeseci ključajućeg otpora. Još u srpnju 1991. godine, uspostavom ZNG bataljuna za bivšu općinu Našice – vitalne komponente 107. brigade ZNG Valpovo – položeni su početni temelji za aktivnu obranu. Prijetnje zapovjednika vojarne, Ranka Dragojevića, koji je jezivo obećao da će "sravniti Našice sa zemljom", nisu ostavljale mjesta samozadovoljstvu.

Misija dodijeljena jedinicama ZNG Našice bila je jasna u svojoj preciznosti i zastrašujuća u svom opsegu. Trebali su spriječiti i onemogućiti izlazak oklopnih i mehaniziranih jedinica JNA iz tadašnje vojarne u sam grad. Morali su spriječiti uništenje Našica. Ključno je bilo spriječiti spajanje neprijateljskih snaga iz vojarne s područjima potencijalne pobune. To bi neprijatelju uskratilo mogućnost blokade područja i stvaranja brzih proboja za neprijateljske snage s istoka. Tijekom kolovoza i rujna 1991. godine započeta su intenzivna izviđanja vojarne i područja vojnog poligona Grbavica. Na taj je način stečen uvid u oružje, opremu, ljudstvo i utvrđene položaje JNA. Scena je bila postavljena za sukob.

Nikada neću zaboraviti tu noć. Počela je gotovo magnetskom privlačnošću, nemirnom energijom koja je pulsirala mojim sedamnaestogodišnjim venama. U noći s 20. na 21. rujna 1991. godine, vukući se u rane jutarnje sate, neobjašnjivo sam se našao privučen prema središtu grada. Bilo je na snazi opće stanje pripravnosti. Strogi policijski sat značio je da bi ulice trebale biti puste. Ali duboki nemir vrtio se u meni. Borio se s opojnim uzbuđenjem. Pomisao da su hrvatske snage konačno okružile vojarnu JNA, da je ratna akcija neizbježna, zaokupljala mi je svaku misao. Osjećao sam uzbudljivu povezanost s nečim monumentalnim, nečim većim od sebe. Nisam bio jedini u gradu koji je žudio za tim opasnim uzbuđenjem.

Mrak je bio apsolutan. Gusta, gušeća deka progutala je svaku uličnu svjetiljku, svako svjetlo kuće. Ipak, tu i tamo, slab, prkosan sjaj upaljene cigarete probijao je tamu. Bili su poput sićušnih, buntovnih zvijezda. Kretao sam se prema prigušenom žamoru glasova koji su dopirali iz gradskog hotela. Kako sam se približavao, tiho zujanje pretvorilo se u prigušene razgovore. Policajci, vojnici u raznim uniformama i nekolicina civila stajali su okupljeni. Glasovi su im bili tihi, gotovo zavjerenički. Kao da su priznavali nezakonitost svoje prisutnosti. Kolektivno razumijevanje visjelo je u zraku. Ako bi neprijateljske snage iz vojarne oslobodile svoj bijes, ovaj hotel, ovo gradsko središte, bili bi njihova primarna meta. Ipak, ostali su, privučeni istom bolesnom znatiželjom ili možda očajničkom potrebom za zajedničkom budnošću.

Nije trebalo dugo da prve neprijateljske granate proparaju tišinu. Jeziv, zviždukajući crescendo, a zatim zaglušujući tutanj. Moj um, još uvijek se boreći s nestvarnim, obradio je jednu, nevjerojatnu misao: "Čekaj, ovo se stvarno događa!" Nebo iznad, prije nekoliko trenutaka tamno platno, bljesnulo je sablasnom, užarenom crvenom bojom. Detonacije su odjekivale poput monstruoznih gromova po cijelom gradu. Početni udarac pogodio je sa zastrašujućom preciznošću. Crkveni toranj, njegovo staro kamenje sada je bilo meta. Visoki vodotoranj, svjetionik prisutnosti grada. Policijska postaja. I na kraju, sam hotel blizu kojeg smo se stiskali.

Izbila je panika. Prigušena se gomila razbježala. Bujica tamnih figura rastopila se u noć. Netko, bestjelesni glas u kaotičnoj tami, povikao je. Poticao nas je prema hotelskom podrumu. To je bilo određeno sigurno sklonište. Ali primarni instinkt za samoočuvanjem, za skloništem, izmakao mi je. Bio sam previše naelektriziran. Previše morbidno fasciniran prizorom padajućih granata. Bile su to smrtonosne predstave vatrometa. U svojoj dubokoj naivnosti, u svojoj potpuno idiotskoj tinejdžerskoj neranjivosti, bio sam potpuno nesvjestan opasnosti. Bio sam slijep za brzu, brutalnu konačnost koju rat može donijeti. Stajao sam kao ukopan. Naslonjen na debelo stablo u srcu grada, promatrao sam kako se užas odvija.

Granatiranje se pojačalo. Udari su se približavali. Svaka detonacija tresla mi je kosti. Vibrirala je kroz samo tlo pod mojim nogama. Sirova, ogromna sila, potpuno strana i zastrašujuća, pulsirala je kroz beton. Ipak, neki duboki, zaboravljeni obrambeni mehanizam, sitna iskra preživljavanja, zatreperio je. Iznenada me obuzela neodoljiva želja: trči kući. Djed je bio tamo, siguran u podrumu sa susjedima. Lica su im bila izbrazdana tjeskobom. Ali tijela su im bila zaštićena. Put do moje kuće, obično kratka, poznata šetnja, pretvorio se u beskrajno dugu, agonizirajuću stazu pod ovom kišom čelika. Bio je to smrtonosan potez. Morao sam proći pored gorućeg crkvenog tornja, kostura od plamena na crvenom nebu. Zatim pored prijetećeg vodotornja, najviše i najvidljivije točke grada. I na kraju, spustiti se ulicom koja vodi do naše kuće u dolini.

Pomisao da ostanem u relativno sigurnom hotelskom podrumu, jedva pedesetak metara udaljenom, nikada se nije istinski registrirala. Umjesto toga, perverzna logika, potaknuta žudnjom za avanturom, gurnula me prema kilometarskom jurišu kroz ratnu noć. Potajno sam žudio za filmskim uzbuđenjem. Zamišljao sam se brzim, okretnim herojem iz stripa ili filma. Vješto sam izbjegavao eksplozije koje su izbijale oko mene. To nije bila hrabrost. Bila je to čista, nepatvorena bezumna glupost. Bila je to očajnička, opasna igra.

Adrenalin i serotonin navirali su mi kroz sustav. Bili su to snažan, opojan koktel. Ova fiziološka poplava bila je i posljedica i žudnja. Bila je izravna veza s emocionalnim krajolikom mog usamljenog odrastanja. Napušten od roditelja, prepušten djedu koji je, iako voljen, nosio vlastite duboko ukorijenjene komplekse zbog njihovih izbora, nosio sam ogromnu, bolnu emocionalnu rupu. Moji roditelji su izgradili nove živote, ostavljajući me s njim, da se "snalazim kako znam". Ovo napuštanje u meni je usadilo duboku, mladenačku tjeskobu da sam nevoljen. Bila je to goruća praznina koju su adrenalin i serotonin, ti prolazni neurokemijski vrhunci, privremeno ispunjavali. Nudili su obmanjujući osjećaj izlječenja. Nudili su prolaznu euforiju koja je maskirala temeljnu bol. I gurala me u sve opasnije eskapade. Ova noć bila je savršen primjer. Bio sam ovisan o glupim, bezumnim pothvatima. Dopuštao sam tim naletima adrenalina i serotonina da me podignu. Da me drže u omamljenom stanju euforije i jedinstvenosti nekoliko dragocjenih dana. Kad bi se taj opojni vrhunac neizbježno srušio, kompulsivno bih tražio nove, još rizičnije aktivnosti da ga ponovno zapalim. Bio sam oštećena roba. Samotna figura izgubljena. Zaključana u neprekidnoj, očajničkoj potrazi za ljubavlju koja mi je tako rijetko davana. A kad te ljubavi nije bilo, tražio sam bilo kakvo sredstvo da se nahranim nekom drugom emocijom osim tjeskobe. Zapravo, bio sam kronično tužan. I takav sam ostao. Roditeljsko zanemarivanje imalo je snažan utjecaj na moj život. Sada sam u ratnom vrtlogu pronašao perverzni izgovor da iskoristim kaos za vlastitu očajničku emocionalnu korist. Igrao sam se nepromišljenom igrom života i smrti. Bio sam potpuno nesvjestan koliko je ta linija tanka.

Nakon nekoliko minuta iskrivljene misli, pojurio sam. Od hotela, sprintao sam preko ceste, pa preko praznog parkirališta, i pored crkve čiji je toranj još uvijek gorio. Bio je to vatreni spomenik noćnoj divljini. Detonacije granata nastavile su padati. Bila je to paklena simfonija. Buka je bila nepodnošljiva, fizički napad na moje uši. Ali trčao sam kao nikada u životu. Noge su mi pumpale, disanje mi je bilo isprekidano. Nakon što sam prošao crkvu, mudro sam odlučio ne penjati se na brdo prema vodotornju. Znao sam da je tlo oko njega vrtlog vatre i krhotina. Umjesto toga, skrenuo sam oko podnožja brda. Pronašao sam donekle sigurniji put. Nakratko sam zastao, hvatajući dah. Čudno, bolesno divljenje prema užasu koji se odvijao obuzelo me je. Komadi betona padali su, udarajući o tlo tupim udarcima. Prozorska stakla na susjednim zgradama pucala su od same sile detonacija. Usred jeke eksplozija i neprekidne paljbe, sjajni neprijateljski trasirni meci parali su nebo. Stvarali su prolaznu, zastrašujuću iluziju dnevnog svjetla. Rakete su se povremeno palile. Bacale su jeziv, teatralan sjaj preko scene.

Oko 200 metara dalje, s gradskog groblja, bio je vidljiv odgovor hrvatskih snaga. Ritmični bljeskovi strojnica i automatskog oružja prekidali su noć. Pratili su ih daleki povici i hitna tutnjava vozila koja su bez svjetala jurila cestom. Znao sam da je moja neposredna opasnost isključivo od dolazećih granata. Neprijatelj nije bio ovdje, na ulicama voljenog grada. Bili su ukopani, dobro utvrđeni unutar vojarne. Još jedna snažna detonacija proparala je sredinu ceste. Njena udarna snaga razbila je moju morbidnu fascinaciju kaosom. Gurnula me naprijed. Trčao sam ulicom u bizarnoj mješavini blage radosti, čiste euforije i drhtaja temeljnog straha. Čak sam ispuštao čudne, nehotične zvukove. Grleni zvukovi izlazili su mi iz grla. Udari svake detonacije, sirova pulsacija, udarali su u moja prsa i pluća. Nakratko su mi oduzeli dah.

Ubrzo sam bio ispred svoje kuće. Smjestila se u maloj dolini, prirodnom udubljenju terena. To je nudilo određenu zaštitu. Granate su letjele iznad, potpuno promašujući našu ulicu. Pravi osjećaj sigurnosti obuzeo me je. Bio je to kratak predah od ludila. Promatrao sam nebo na trenutak, još uvijek očaran bljeskajućim svjetlima i gromoglasnim zvukovima. Tada je glas, oštar od tjeskobe i olakšanja, prorezao noć: "Glupane, ulazi unutra! Zašto trčiš okolo kao luđak? Ulazi unutra!" Bio je to moj djed. Njegova silueta bila je uokvirena u prigušenom svjetlu ulaza u podrum. Lice mu je bila maska brige. Čekao me je. Tada sam imao sedamnaest i pol godina. Nestrpljivo sam brojao dane do prosinca 1991. godine, kada bih napunio osamnaest. Postojala je vrlo stvarna mogućnost da me konačno prime u Hrvatsku vojsku. Trenutna situacija, sirova energija bitke i opojna pomisao na nošenje uniforme, samo su još više potpirivale moj već ionako visok adrenalin.