Ratne kronike: Miris slobode i teške noge- Povratak u Našice (Zadnje poglavlje)

 

Ratne kronike: Miris slobode i teške noge- Povratak u Našice 

Centar Našica blještao je tog dana nekom neobičnom, gotovo nestvarnom svjetlošću. Možda je to bio samo kontrast onome što sam ostavio iza sebe, onom sivilu Ivanovca gdje je zemlja mirisala na strah, vlagu i smrt, a nebo bilo tek sivi poklopac nad užarenim cijevima. Ovdje, u mom gradu, zrak je bio drugačiji. Bio je rijedak, čist, ispunjen mirisom proljeća i nečim što sam tek tada, s osamnaest godina i puškom u ruci, naučio prepoznati kao apsolutnu slobodu.

Svaki udisaj bio je pobjeda. Hodao sam polako, ne zato što sam htio upijati svaki milimetar poznatih fasada, nego zato što su mi noge bile olovne. Čizme, još uvijek slijepljene slavonskim blatom koje se odbijalo predati, udarale su o asfalt ritmom umornog starca. Moja uniforma, dva broja prevelika, visjela je na meni poput tuđe kože. Bila je prljava, masna od ulja za oružje i prožeta onim specifičnim, ljepljivim mirisom rova koji ti uđe u pore i ne pušta te danima.

Osjećao sam se kao strano tijelo u tom žamoru svakodnevice. Ljudi su prolazili, auti su trubili, grad je živio svoj puls dok sam ja u jednoj ruci stezao vojnu torbu, a u drugoj pušku, dok mi teški ranac visio na leđima. Kako sam prolazio, osjećao sam poglede. Bili su to pogledi puni poštovanja, kimali su mi glavom neznanci, starci bi dotaknuli šešir, a žene bi nakratko sklopile oči, valjda šaljući tihu molitvu za dijete koje nosi oružje veće od sebe.

No, bilo je i onih drugih pogleda. Onih koji se spuštaju prema zemlji, onih koji bježe u stranu. Muškarci u najboljim godinama, koji su odjednom postali jako zainteresirani za izloge ili pertle na svojim cipelama, znali su da ja znam. Znali su da dok ja dišem ovaj zrak s olakšanjem, negdje kod Vinkovaca i Osijeka pakao još uvijek guta živote, a neizvjesnost visi nad svima nama kao giljotina. Što ako padnu? Što ako taj miris kave iz obližnjih kafića zamijeni miris paljevine i ovdje?

U tom mom unutarnjem monologu, polubunovan od nespavanja i adrenalina koji je polako otjecao iz vena, skoro sam se zabio u čovjeka koji je bio hodajuća institucija Našica. Moka.

Radio je u općini cijelu vječnost, čovjek od svojih skoro četrdeset godina, visok, mršav, s onim karakterističnim hodom gdje su mu noge letjele u stranu kao lopate. Moka je bio čuvar onog starog našičkog duha, onog specifičnog slenga gdje se samoglasnici rastežu poput žvakaće gume na vrelom asfaltu, a cinizam služi kao oklop protiv svake ozbiljnosti.

"Pa, Keee-kaaa, kruv te ne-će, pa šta ti ra-diš u toj unifo-rmi dva bro-ja ve-će?" – začulo se ono njegovo prepoznatljivo razvlačenje koje je zvučalo kao pjesma i rugalica u isto vrijeme.

Stao je ispred mene, prekrižio ruke na prsima i odmjerio me od glave do pete s onim svojim poluzatvorenim očima.

"Pa kome si ukrao tu uniformu? De, vrati to di si naš'o!" – nastavio je u svom stilu, ne dajući mi ni sekunde da dođem do daha.

Nasmijao sam se, onako iskreno, prvi put nakon tko zna koliko vremena. Taj njegov cinizam bio je ljekovit. Podsjetio me da sam još uvijek onaj klinac iz susjedstva, a ne samo broj u 132. brigadi.

"A Moka, sve je to moje. Nisu imali manje brojeve, znaš kakva je oskudica. Rekli su da ću dobiti novo po mjeri kad se vratim" – odgovorio sam mu, pokušavajući uskladiti svoj glas s njegovom vedrinom.

"Pa Keka puška veća od tebe, kruv te neće! Pa šta nisi ti u školi?" – upitao je, ovaj put s nekom sjenom zatečenosti u glasu.

"Gotova je škola, Moka. U 132. brigadi sam!" – isprsio sam se koliko su mi umorna ramena dopuštala. Ponos mi je na trenutak izbrisao sav umor.

"Ma u sto trideset i dva kurca si ti! Aj kuć i na fakutlet'! Jel ti djed zna đes'?" – ispalio je Moka, psujući s onom blagošću s kojom se psuje samo najrođeniji.

"Ostavio sam mu poruku na papiru. Zna valjda, saznat ću sad kad uđem u kuću" – rekoh, dok mi je kroz glavu prolazila slika djeda, starog oficira, i onog papirića koji je vjerojatno značio kraj njegovog mira.

Moka je odjednom utihnuo. Pogledao je prema nebu, prekrižio se polako, onako kako se križaju ljudi koji se rijetko mole, ali odjednom duboko vjeruju. Zapalio je cigaretu, povukao dugi dim i opet me odmjerio.

"Pa majku mu, pa šta nema tko drugi ić' neg tebe i takvu djecu sad šalju u rat... Pa nek ti ćaća ide, stric, ujak... Kud ti ovakav blento, šmrkavac, stisnut, kost i koža!"

"Pa ajde ti u rat, taman si u godinama za to!"- bocnem ga.

"Keka nemoj zajebavat. Znaš da sam ja šlampav"- odgovori.

"A je, najlakše tako!"- nedam se ja i bockam ga dalje znajući da mi neće zamjeriti. Iskreno i imao sam namjeru malo ga prozvati jer idem ja u rat kada on neće. Šta me zafrkava i čudi se. Ali, Moka je moj susjed dobri i znao sam odgovor unaprijed. 

Zagrlio me, snažno, onim kratkim muškim zagrljajem koji govori više od svih govora na radiju. Otišao je dalje niz ulicu, mlatarajući onim svojim nogama i psujući naglas, tako da ga je cijela ulica čula. Znao sam da Moka nije od onih koji će uzeti pušku. Možda nije mogao, možda nije znao, a možda je samo previše volio život u onom njegovom čistom, neiskvarenom obliku da bi ga prljao ratom. I to je bilo u redu.

Ali dok sam nastavljao prema kući, taj miris slobode počeo je poprimati gorak okus.

Došao sam pred slastičarnicu kod Šoipa. To je bilo srce našeg društvenog života. Odmah do nje, diskoteka Paradise – naš "Paradajz" kojeg smo posrdno zvali. Mjesto gdje su se vrtjeli najnoviji hitovi, gdje se učilo o curama i gdje se bježalo od stvarnosti. Danas je Paradajz bio sklonište, mjesto gdje su se skrivali od aviona, ali je i dalje radio kao klub navečer i preko dana.

I tamo su stajala njih četvorica. Moja generacija. Dečki s kojima sam dijelio školske klupe, strahove od ispita i prva glupiranja. Dvojica su upravo ulazila kod Šoipa na kavu, dotjerani, mirisni, s onom bezbrižnošću koja mi je u tom trenutku izgledala kao uvreda. Druga dvojica su izlazila iz Paradajza s bocama piva u rukama.

Spazili su me. U trenutku, vrijeme kao da je stalo.

Jedan od njih, ostao je stajati vani. Ostala trojica... oni su samo sagnuli glave i prošli pored mene bez pozdrava s vidnom nelagodom. Ti isti dečki su me prije samo nekoliko mjeseci maltretirali, nazivali me četnikom i Srbinom samo zato što sam stao u obranu svojih prijatelja iz ulice koji su bili krive nacionalnosti. Zamjerali su mi i što mi je djed bio bivši oficir JNA. Ja, Ličanin, s krvlju iz Perušića i Brinja, bio sam im meta jer nisam htio mrziti po narudžbi. Moj drugi djed, stari Radićevac okretao bi se u grobu, da je znao za ovaj slučaj.

A sada? Sada sam ja bio taj koji se vraća s prve linije, s unifromom koja smrdi na rov i puškom koja je hladna kao led, dok su oni, ti "veliki Hrvati", išli na kavu i pivo, skrivajući se iza liječničkih ispričnica i fiktivnih upisa na fakultete, samo da ne moraju otići u vojsku. Mnogi su uspjeli srediti da ne odu čak ni u redovnu vojsku koja nije mirisala na rat.

Gledao sam ih kroz izlog Šoipove slastičarnice. Vidio sam im lica, one sitne ekspresije nelagode koje su pokušavali sakriti iza naglih pokreta i pretjeranog interesa za šećer u prahu na kremšnitama. Osjećao sam kako mi uši bride. Bijes nije bio vatren; bio je hladan, oštar i sjeo mi je negdje u dnu želuca kao kamen.

"A što su ovi nestali?" – upitao sam ovog poznanika koji me pozdravio, trudeći se da mi glas ne zadrhti od ljutnje.

Lik, koji je jedini imao obraza ostati, slegnuo je ramenima, vidno posramljen zbog svojih prijatelja. "A, znaš kako je... znaš da ste se zakačili ranije. Neugodno im je."

"Neugodno im je?" – ponovio sam, a riječ je zvučala apsurdno u kontekstu vlage Ivanovca. "A što niste dobili i vi poziv? Što vi ne idete?"

Poznanik je počeo s onim standardnim repertoarom isprika koji sam čuo već deset puta u ovih petsto metara hoda kroz centar. "Ma da, ali... znaš, neki će na fakultet, drugi imaju neke zdravstvene probleme, šećer, tlak, leđa... i tako."

Pogledao sam ga ravno u oči. "Čekaj, baš nitko od vas četvorice 'velikih Hrvata' neće uzet pušku? Nitko?"

"A Srele, nemoj tako," – počeo se izvlačiti, prebacujući težinu s noge na nogu. "Svaki od nas ima svoje razloge, znaš kako je, svatko bira svoj put."

"Bira svoj put?" – glas mi je sad već bio pun gorčine. "Mene ste maltretirali pola godine. Skrivao sam se po gradu da me vaša ekipa ne premlati jer sam 'četnik'. A vidi me sad. Ja dolazim iz blata, branim i tvoju i njihovu guzicu dok vi ovdje glumite frajere s pivom u ruci. Imam pravo biti ljut. Imam pravo biti bijesan."

Lik je pogunuo glavu. Iskreno mu je bilo žao, vidio sam to. On nije bio zao, samo je bio dio čopora koji je tražio žrtvu da bi dokazao vlastitu veličinu koja nije postojala.

"U pravu si," – promrmljao je. "Meni je žao. Nismo te trebali gnjaviti. Nisi ništa skrivio. Oprosti u moje ime... za njih ne znam."

Okrenuo se i ušao u slastičarnicu, ostavljajući me samog na nogostupu. Kroz staklo sam ih vidio kako šute. Nitko se nije usudio podići pogled. Bili su to moji vršnjaci, djeca s kojima sam trebao planirati izlaske i pričati o curama, a postali smo stranci razdvojeni nevidljivom, ali nepremostivom provalijom.

Gledao sam prema diskoteci Paradajz i sjetio se Šnicle. Taj gradski varalica, taj sitni spletkar koji mi je smjestio kod Micka, vlasnika kafića "Song". Micko, kojeg sam iznimno poštovao, čovjek koji je donosio dah Europe u naše Našice preko onih kazeta iz Slovenije. "Funky Box" – te magične riječi na naljepnicama koje su značile da slušaš ono što svijet sluša upravo sada. Šnicla me drukao Micku da sam ukrao kazete dok sam konobario u Songu, a ja sam samo imao svoje, s vlastitom glazbom, na koje sam iz zafrkancije nalijepio slične naljepnice jer mi je zvučalo moćno. I tako sam dospio na crnu listu. Nisam mogao raditi u Paradajzu, a to mi je bila najveća želja u to vrijeme. Micko i Bole. ljude koja sam iznimno poštivao jer su mi dali šansu kao klincu raditi u najboljem lokalu u gradu. I to mi je uzeto zbog još jedne laži.

I Šnicla je sada vjerojatno bio negdje unutar Paradajza, ili u nekom zaklonu, s još jednom lažnom potvrdom u džepu. Nitko od tih "velikih" nije vidio bojišta. Njihova hrabrost završavala je na rubu šanka, a njihovo domoljublje se mjerilo količinom popijenog piva i glasnoćom psovki upućenih onima koji su drugačiji.

A ja? Ja sam Ličanin. U meni kola krv onih koji se ne povlače. Moj otac iz Perušića, mama iz Brinja... ta lička tvrdoglavost i osjećaj za pravdu bili su moj jedini kompas. Kako su samo pogriješili u procjeni. Dok su me zvali izdajnikom, ja sam u sebi nosio više ljubavi za ovu zemlju nego što će oni ikada moći zamisliti. Kako je to boljelo.

Stajao sam tamo, s puškom u ruci, i na trenutak mi je kroz glavu prošla luda misao. Mogao bih ući unutra. Mogao bih ih sve istjerati van, postrojiti ih ispred Šoipa i natjerati ih da osjete barem djelić onog straha koji mi osjećamo pod granatama. Kundak puške činio se tako teškim i tako pravednim u tom trenutku da ih sa njime izudaram.

Ali tada sam osjetio nešto pod prstima. Krunica.

Bila je oko moga vrata, zapetljana u prljavu kragnu uniforme. Podigao sam ruku, dotaknuo križ i poljubio ga. Bijes je počeo isparavati, ostavljajući za sobom samo duboki, teški umor i neku vrstu tužnog mira.

"Bože dragi, daj mi snage da ih ne zadavim," – šapnuo sam sam sebi. "Gori su mi od onih koji pucaju po meni u Ivanovcu, jer ovi pucaju u leđa vlastitom narodu svojim kukavičlukom."

Krenuo sam dalje, ostavljajući slastičarnicu, Paradajz i njihove kisele kave iza sebe. Svaki korak prema kući bio je lakši. Shvatio sam jednu veliku istinu tog popodneva u Našicama: rat ne mijenja ljude, on ih samo razotkriva. On skida maske onih koji se kunu u hrvatstvo dok ga izdaju kukavičlukom, i on ojačava one koji šute i rade ono što se mora.

Sada sam imao nove prijatelje. Moje suborce iz 132. brigade. Ljude koji te ne pitaju tko ti je djed i odakle ti prezime, nego jesi li pokrio desni bok kad je počelo pucati. To je bila moja nova obitelj.

Došao sam pred svoju kuću. Miris dima iz dimnjaka, onaj poznati škrip kapije... to je bio moj blagoslov. Bio sam gušter, najmlađi u postrojbi, dijete u unifromi dva broja većoj, ali vratio sam se. Preživio sam Ivanovac i, što je još važnije, preživio sam povratak u svoj grad bez da sam postao kao oni.

Sloboda se osjećala u svakom centimetru zraka. Ne zbog onih koji piju kavu, nego zbog onih koji znaju cijenu te kave. Ušao sam u dvorište, ostavljajući rat pred vratima, ali noseći istinu u srcu. Bio sam branitelj. S osamnaest godina, imao sam čistu savjest. I to je bilo sve što mi je trebalo da mirno zaspim, prvi put nakon dva tjedna pakla.